U vezi sa izmenama zakonske regulative kojom se uvodi „dokumentovanje“ troškova prevoza, a usled brojnih prijava nepravilnosti prakse i to: u pogledu utvrđivanja prava zaposlenih na naknadu, te kome ona pripada, a kome ne, u pogledu utvrđivanja visine naknade, kao i vršenja raznih oblika pritisaka na zaposlene uslovljavanjem ostvarivanja njihovih prava nepravilnim, unapred pripremljenim formama izjava, u obavezi smo da predstavnicima Sindikata i članstvu ukažemo na sledeće:

Zaposleni ostvaruje pravo na naknadu za dolazak na rad i odlazak sa rada u skladu sa Zakonom o radu, Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika i ugovorom o radu. Dakle, naknada za dolazak i odlazak sa rada zaposlenom pripada po zakonu.

Odredbama čl.118. st. 1. tač. 1) Zakona o radu, predviđeno je da:
Zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu i to za dolazak i odlazak sa rada, u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz.

Odredbama čl. 26. st. 1. i st. 2. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika predviđeno je da:
“Zaposleni ima pravo na naknadu za dolazak i odlazak sa rada, u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju (gradski, prigradski, međugradski), koja mora biti isplaćena do petog u mesecu za prethodni mesec, ukoliko poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz. Ukoliko je peronska karta uslov korišćenja prevoza, smatra se da je ista sastavni deo troškova prevoza. Na zahtev zaposlenog poslodavac je dužan da zaposlenom obezbedi mesečnu kartu za dolazak i odlazak sa rada, ukoliko nije obezbedio sopstveni prevoz.“

Napominjemo da gore citiranim propisima pravo zaposlenog na naknadu za dolazak na rad i odlazak sa rada nije uslovljeno:
– izjavom zaposlenog o razdaljini od mesta prebivališta do mesta sedišta poslodavca,
– korišćenjem isključivo jedne vrste prevoza ili konstatno jednog načina dolaska na rad i odlasaka sa rada (osim u slučajevima kada poslodavac ima sopstveni prevoz),
pa je nametanje prethodno opisanih obaveza prema zaposlenom nepotrebno, nepravilno, štetno i svakako spada u domen prekoračenja ovlašćenja poslodavca te zaposleni nisu dužni da se pridržavaju ovakvih obaveza.

Takođe napominjemo da su gore citiranim propisima, kriterijumi za određivanje visine naknade za dolazak na rad i odlazak sa rada propisani, te da odluka organa jedinice lokalne samouprave kojom se već propisani kriterijumi iznova utvrđuju , revidiraju, menjaju nije izvor prava i nije u skladu sa Ustavom RS (videti odluku Ustavnog suda Republike Srbije IUo-63/2016 od 16.03.2017.god. o oceni ustavnosti odluke organa lokalne samouprave o utvrđivanju prava na povlašćeni prevoz u javnom, gradskom i prigradskom saobraćaju učenika i zaposlenih u osnovnim i srednjim školama i ustanovama kulture)

Dalje, odredbama čl. 18.st. 1.tač. 1) Zakona o porezu na dohodak građana predviđeno je:
Ne plaća se porez na zarade na primanja zaposlenog od poslodavca po osnovu naknade dokumentovanih troškova prevoza da dolazak i odlazak sa rada – do visine cene mesečne prevozne karte u javnom saobraćaju, odnosno do visine stvarnih troškova prevoza, a najviše do 3.914,00 dinara mesečno.

Gore citiranim propisom uređuje se dakle, pitanje kada će poslodavac na primanja zaposlenih plaćati porez a kada ne, odnosno uslovi pod kojima će poslodavac biti oslobođen plaćanja poreza na primanja, u šta spada naknada, sada dokumentovanih troškova prevoza i to do iznosa 3.914,00 dinara, a da li će se uopšte i na koji način ovaj propis odraziti na ostvarivanje prava zaposlenih, a posebno onih koji svoje troškove nisu dokazali-dokumentovali, videće se u stavovima sudske prakse u budućem periodu.

Ono što je sasvim sigurno je to, da aktuelni stavovi sudske prakse najviših sudskih instanci na teritoriji Republike Srbije idu u prilog tome da naknada za dolazak i odlazak sa rada pripada svim zaposlenima, citiramo:
„Poštujući navedene odredbe zakona i Posebnog kolektivnog ugovora, pravilno zaključuje drugostepeni sud da tužilac osnovano zahteva isplatu naknade za dolazak i odlazak sa rada za sporni period potraživanja. Ovo pravo tužiocu je kao zaposlenom kod tuženog bilo utvrđeno citiranom odredbom člana 118. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, kao i citiranom odredbom člana 25. Posebnog kolektivvnog ugovora za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika. Kako ni citiranom odredbom Zakona o radu, kao ni Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika, pravo na naknadu troškova nije uslovljeno rastojanjem od mesta prebivališta do radnog mesta, kao ni određenom kategorijom bolesti zaposlenog, sledi da pravo na naknadu troškova prevoza pripada svim zaposlenima, odnosno i onima koji ne koriste javni saobraćaj, već od kuće do radnog mesta dolaze sopstvenim automobilom ili pešice. Pored toga, ostvarivanje ovog prava nije uslovljeno ni obavezom zaposlenog da se posebnim zahtevom obrati tuženoj radi priznavanja troškova prevoza, jer ni ta obaveza nije propisana ni zakonom ni Posebnim kolektivnim ugovorom, a ni Ugovorom o radu, pa se u konkretnom slučaju neposredno imaju primeniti odredbe zakona inavedenog Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika.“ (Videti presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev2 680/2016 od 19.05.2016.godine)

Napominjemo da je odredbama čl. 126. st. 1. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja predviđeno sledeće:
„Direktor je odgovoran za zakonitost rada i za uspešno obavljanje delatnosti ustanove.“, a odredbama čl. 133. st. 1. tač. 1) istog zakona predviđeno je: „Sekretar ustanove stara se o zakonitom radu ustanove, ukazuje direktoru i organu upravljanja na nepravilnosti u radu ustanove.“,
te su poslodavci u obavezi da poštuju i primenjuju sve zakone i podzakonske akte kojima se uređuju prava zaposlenih na naknadu za dolazak i odlazak sa rada i da sa tim u vezi izbegavaju donošenje neispravnih, nezakonitih i štetnih odluka.

Dakle ukratko: Promenio se Zakon o porezu na dohodak građana po kome je sada poslodavac, za dokumentovane troškove prevoza zaposlenih za dolazak i odlazak sa rada, oslobođen plaćanja poreza do iznosa 3.914,00 dinara, A NIJE SE PROMENIO NIJEDAN PROPIS KOJI ZAPOSLENIMA GARANTUJE ISPLATU NAVEDENIH TROŠKOVA. Prema tome zakon nikome nije ukinuo pravo na isplatu pomenutih troškova, pa će svako postupanje poslodavca kojim se zaposlenom uslovljava ovo pravo biti suprotno zakonu. Direktori škola koji trenutno postupaju u skladu sa „odlukama“ usaglašenim na aktivima direktora, donose sporne „Pravilnike o naknadi putnih troškova“ i bombarduju zaposlene nebuloznim izjavama i zahtevima za dostavljanjem „lažnih“ fiskalnih računa, ozbiljno rizikuju da iniciraju pokretanje lavine sudskih procesa i naprave daleko veće troškove od troškova poreza koji pokušavaju da izbegnu. U svetu bi se pravdanje troškova za dolazak i odlazak sa rada tuđim računom za benzin, za zaposlenog koji, na primer, na posao dolazi biciklom, zvalo utajom poreza. Ovde nas poslodavci „primoravaju“ da u tome učestvujemo.

Izvor: sajt Sindikata obrazovanja Srbije
Naslov: Redakcija